31.05.2017, 19:04
STRADANjE PREPODOBNOG MARKA, episkopa ARETUSKOG
11 april / 29 mart
O STRADANjU prepodobnog Marka, episkopa aretusijskog, sveti Grigorije Niski u svojoj Prvoj Reči protiv bogomrskog cara Julijana Odstupnika piše ovo: Ko ne zna šta se dogodi divnom Marku aretusijskom? I ko se neće setiti povesti o njemu? On je u vreme cara Konstantina Velikog razorio neki hram neznabožački, i mnoge neznabošce izveo iz zablude na put spasenja, ne samo svojim blagovestnim besedama nego isto tako i svojim besprekornim životom. Stoga su ga mrzeli i bili ljuti na njega svi demonoljubivi Aretusijanci. I kada neznabošci dobiše silu za carovanja Julijana Odstupnika, u to ljuto vreme prepodobnog Marka dočepaše ruke mučitelja. Plamen gneva neznabožačkog buknu, i stade se naglo širiti. Videći to, prepodobni namisli da se ukloni, ne toliko od straha, koliko povinjujući se zapovesti Gospodnjoj: Kad vas poteraju u jednom gradu, bežite u drugi (Mt. 10, 23). Jer nama se naređuje da se sklanjamo od gonitelja. Jer hrišćani, ma da junačni i čvrsti u trpljenju, treba da se ne samo staraju o svome spasenju nego i da gonitelje štede, da ne bi, besni od zlobe, naneli sebi veliku pogibao.
I kada sveti Marko vide gde zbog njegovog bekstva i skrivanja druge zlostavljaju, tlače, kinje, i na teške duševne muke stavljaju, on donese odluku, te se vrati iz bekstva, i dobrovoljno se prijavi razjarenim neznabošcima. I kakvu onda svirepost ne dožive? koju muku ne izmisliše? Svaki se trudio da mu zada posebnu muku; no to mnoštvo muka samo raspaljivaše svetiteljevo junaštvo. I to ih naročito dovođaše do besa što su smatrali da se on vratio među njih, ne toliko što je hrabar u mukama, već što ih prezire i nipodaštava. I starac svetitelj, dobrovoljni stradalnik, bi vučen kroz grad, mučen, šiban, grđen od sviju, od mladih i starih, od ljudi i žena, od gradonačelnika i prvaka. Svi su se utrkivali, ko đe mu naneti veću pakost i grubost. Mislili su da je velika stvar - izložiti mukama mnogim i satrti starca koji se junački držao. Vukoše ga po ulicama, valjaše ga po blatu, na muke dodavahu uvrede, čupaše ga za kosu, kidahu mu delove tela, gurahu ga, telo mu noževima bodijahu. I taj tužni prizor okrenuše na smeh i potsmeh: privezaše ga za drvo, odrezaše mu uši tankim a jakim koncima, pa ga onda obnažiše i medom namazaše, pa ostaviše na letnjoj vrućini, da bi ga ose, komarci i stršljenovi izujedali. No mučenik Hristov, iako sasvim star, pokazivaše se vrlo mlad u podnošenju muka, lice mu ostade svetlo, pa čak i u samim tim mukama on nalažaše neku nasladu, i rugaše se mučiteljima. Još se i to kazuje o njemu, da bolove nije osećao, već kao da je neko drugi stradao a ne on. I stradanje svoje smatrao je za slavu svoju, ne za nevolju.
11 april / 29 mart
O STRADANjU prepodobnog Marka, episkopa aretusijskog, sveti Grigorije Niski u svojoj Prvoj Reči protiv bogomrskog cara Julijana Odstupnika piše ovo: Ko ne zna šta se dogodi divnom Marku aretusijskom? I ko se neće setiti povesti o njemu? On je u vreme cara Konstantina Velikog razorio neki hram neznabožački, i mnoge neznabošce izveo iz zablude na put spasenja, ne samo svojim blagovestnim besedama nego isto tako i svojim besprekornim životom. Stoga su ga mrzeli i bili ljuti na njega svi demonoljubivi Aretusijanci. I kada neznabošci dobiše silu za carovanja Julijana Odstupnika, u to ljuto vreme prepodobnog Marka dočepaše ruke mučitelja. Plamen gneva neznabožačkog buknu, i stade se naglo širiti. Videći to, prepodobni namisli da se ukloni, ne toliko od straha, koliko povinjujući se zapovesti Gospodnjoj: Kad vas poteraju u jednom gradu, bežite u drugi (Mt. 10, 23). Jer nama se naređuje da se sklanjamo od gonitelja. Jer hrišćani, ma da junačni i čvrsti u trpljenju, treba da se ne samo staraju o svome spasenju nego i da gonitelje štede, da ne bi, besni od zlobe, naneli sebi veliku pogibao.
I kada sveti Marko vide gde zbog njegovog bekstva i skrivanja druge zlostavljaju, tlače, kinje, i na teške duševne muke stavljaju, on donese odluku, te se vrati iz bekstva, i dobrovoljno se prijavi razjarenim neznabošcima. I kakvu onda svirepost ne dožive? koju muku ne izmisliše? Svaki se trudio da mu zada posebnu muku; no to mnoštvo muka samo raspaljivaše svetiteljevo junaštvo. I to ih naročito dovođaše do besa što su smatrali da se on vratio među njih, ne toliko što je hrabar u mukama, već što ih prezire i nipodaštava. I starac svetitelj, dobrovoljni stradalnik, bi vučen kroz grad, mučen, šiban, grđen od sviju, od mladih i starih, od ljudi i žena, od gradonačelnika i prvaka. Svi su se utrkivali, ko đe mu naneti veću pakost i grubost. Mislili su da je velika stvar - izložiti mukama mnogim i satrti starca koji se junački držao. Vukoše ga po ulicama, valjaše ga po blatu, na muke dodavahu uvrede, čupaše ga za kosu, kidahu mu delove tela, gurahu ga, telo mu noževima bodijahu. I taj tužni prizor okrenuše na smeh i potsmeh: privezaše ga za drvo, odrezaše mu uši tankim a jakim koncima, pa ga onda obnažiše i medom namazaše, pa ostaviše na letnjoj vrućini, da bi ga ose, komarci i stršljenovi izujedali. No mučenik Hristov, iako sasvim star, pokazivaše se vrlo mlad u podnošenju muka, lice mu ostade svetlo, pa čak i u samim tim mukama on nalažaše neku nasladu, i rugaše se mučiteljima. Još se i to kazuje o njemu, da bolove nije osećao, već kao da je neko drugi stradao a ne on. I stradanje svoje smatrao je za slavu svoju, ne za nevolju.