27.02.2014, 22:04
ŽITIJE SVETOG OCA NAŠEG PORFIRIJA
episkopa Gazkog
11 mart / 26 februar
Gaza je grad u Palestini na granici prema Egiptu. U starini pripadao je sinovima Izrailjevim, i to plemenu Judinu. Zatim su ga zauzeli Filistimljani. U njemu je nekada Sampson rukama srušio neznabožački hram. Ovaj grad beše pun idolopokloničkog bezboštva. Iako je jedan mali deo žitelja bio prosvećen svetom verom Hristovom, koju su propovedali sveti apostoli i episkopi koji su posle njih bili, ipak je ogromna većina lutala u tami idolodemonije, klanjajući se nekom kipu, zvanom Marnas, i Veneri, i drugim nečastivim bogovima jelinskim.
I mnogo se puta u gradu Gazi prolivala hrišćanska krv, naročito u vreme bogomrskog cara Julijana Otstupnika[4]. Jer tada neznabošci nemilosrdno pobiše sve sveštenike i inoke i devojke posvećene Bogu. Takvo je bezbožje i nasilje vršeno u gradu Gazi, koji beše veliki i mnogoljudan, i niko nije mogao da ga očisti i potpuno prosveti svetom verom sve do svetog episkopa Porfirija, o kome je reč. On ga potpuno prosveti, idole sve sakruši, i crkvu usred grada podiže, i celu Gazu privede Bogu s velikim trudom, kao što će ova povest pokazati.
Sveti Porfirije rodi se u Solunu (oko 347 g.) od roditelja bogatih. U dvadeset petoj svojoj godini on napusti roditeljski dom, i braću, i bogatstvo, i udalji se u egipatsku pustinju. Tu se zamonaši, i provede pet godina u podvižničkom životu pored svetih otaca u Skitu (oko 372-377). Onda otputova u Jerusalim, pokloni se životvornom Krstu i grobu Hristovom, i sva sveta mesta obiđe, pa otide u Jordanske predele i nastani se u jednoj pešteri. I življaše Bogu u postu i neprekidnim molitvama. I tu provede opet pet godina (oko 377-382). No tada se razbole u nogama, te ne mogaše ići. I zamoli jednog poznanika da ga odvede u Jerusalim. A tamo, iako bolestan, on je posećivao sveta mesta, klanjajući im se. Kad pak nije mogao da ide na nogama, on je puzio na kolenima, i tako ne propuštajući ni jedan dan odlazio svetoj crkvi Vaskrsenja Hristova i svetom Krstu. A neki mladi inok Marko, koji kasnije i napisa ovo žitije, videći kako se sveti Porfirije, iako bolestan, svakodnevno trudi, stade mu služiti Boga radi.
Ovoga Marka sveti Porfirije posla sa pismom u Solun, da razdeli između njegove mlađe braće imanje što im beše ostalo od roditelja, a da njegov deo donese njemu kako bi ga razdao ništima. Marko ode i razdeli imanje kako valja, a Porfirijev deo prodade za tri hiljade zlatnika. Usto otac beše posebno ostavio Parfiriju hiljadu i četrdeset zlatnika. Isto tako i haljine i srebro, sve to Marko najmarljivije donese Porfiriju u Jerusalim, i zateče ga zdrava. A on, primivši to, odmah sve razdade ništima, i manastirima, mada sam beše ubog.
episkopa Gazkog
11 mart / 26 februar
Gaza je grad u Palestini na granici prema Egiptu. U starini pripadao je sinovima Izrailjevim, i to plemenu Judinu. Zatim su ga zauzeli Filistimljani. U njemu je nekada Sampson rukama srušio neznabožački hram. Ovaj grad beše pun idolopokloničkog bezboštva. Iako je jedan mali deo žitelja bio prosvećen svetom verom Hristovom, koju su propovedali sveti apostoli i episkopi koji su posle njih bili, ipak je ogromna većina lutala u tami idolodemonije, klanjajući se nekom kipu, zvanom Marnas, i Veneri, i drugim nečastivim bogovima jelinskim.
I mnogo se puta u gradu Gazi prolivala hrišćanska krv, naročito u vreme bogomrskog cara Julijana Otstupnika[4]. Jer tada neznabošci nemilosrdno pobiše sve sveštenike i inoke i devojke posvećene Bogu. Takvo je bezbožje i nasilje vršeno u gradu Gazi, koji beše veliki i mnogoljudan, i niko nije mogao da ga očisti i potpuno prosveti svetom verom sve do svetog episkopa Porfirija, o kome je reč. On ga potpuno prosveti, idole sve sakruši, i crkvu usred grada podiže, i celu Gazu privede Bogu s velikim trudom, kao što će ova povest pokazati.
Sveti Porfirije rodi se u Solunu (oko 347 g.) od roditelja bogatih. U dvadeset petoj svojoj godini on napusti roditeljski dom, i braću, i bogatstvo, i udalji se u egipatsku pustinju. Tu se zamonaši, i provede pet godina u podvižničkom životu pored svetih otaca u Skitu (oko 372-377). Onda otputova u Jerusalim, pokloni se životvornom Krstu i grobu Hristovom, i sva sveta mesta obiđe, pa otide u Jordanske predele i nastani se u jednoj pešteri. I življaše Bogu u postu i neprekidnim molitvama. I tu provede opet pet godina (oko 377-382). No tada se razbole u nogama, te ne mogaše ići. I zamoli jednog poznanika da ga odvede u Jerusalim. A tamo, iako bolestan, on je posećivao sveta mesta, klanjajući im se. Kad pak nije mogao da ide na nogama, on je puzio na kolenima, i tako ne propuštajući ni jedan dan odlazio svetoj crkvi Vaskrsenja Hristova i svetom Krstu. A neki mladi inok Marko, koji kasnije i napisa ovo žitije, videći kako se sveti Porfirije, iako bolestan, svakodnevno trudi, stade mu služiti Boga radi.
Ovoga Marka sveti Porfirije posla sa pismom u Solun, da razdeli između njegove mlađe braće imanje što im beše ostalo od roditelja, a da njegov deo donese njemu kako bi ga razdao ništima. Marko ode i razdeli imanje kako valja, a Porfirijev deo prodade za tri hiljade zlatnika. Usto otac beše posebno ostavio Parfiriju hiljadu i četrdeset zlatnika. Isto tako i haljine i srebro, sve to Marko najmarljivije donese Porfiriju u Jerusalim, i zateče ga zdrava. A on, primivši to, odmah sve razdade ništima, i manastirima, mada sam beše ubog.